Posted by kaktus on May 28, 2010 in
so called culture. Kako svemu lijepom dođe kraj tako je došao kraj ovome semestru pa time i kraj kolegija “Novi mediji” iz kojeg nam je zadan ovaj zadatak vođenja bloga. Naime, ovaj je post zadnji obavezni, i to deseti po redu . Moram priznati da sam se dugo nećkala oko tema jer sam shvatila da se zapravo u svakoj sitnici krije dobra priča koja uz pravu interpretaciju može biti itekako dobro “odrađena”. Isitna i bog, samoj mi nikada ne bi palo na pamet pisati blog, jer sama definicija bloga, kao online dnevnika nije me pretjerano zapanjivala. No, kad sam počela blogati, moje mišljenje evoluiralo je jer sam počela gledati blog kao medij kroz koji mi se otvara novi način saznavanja za neke od genijalnih ljudskih umotvorina, domišljatih pričica i stručnih članaka. Naravno, pošto je internet slobodan medij i doslovno svatko tko umije čitati može na njemu objavljivati, blogovi su prepuni emo curica koji više ne mogu nastaviti, ali u stranicama napravljenim kako bi kategorizirale blogove jednostavno učine distinkciju i možete se orijetnirati na vaše preferencije i područja zanimanja. Read more…
Posted by kaktus on May 24, 2010 in
so called culture. U ovim predispitnim danima koristim svaki dio slobodnog vremena kako bi isplanirala svoje buduće slobodno vrijeme. Zvuči čudno ali eto, nakon ovog prvog vala ispita i kolovija želim svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način a to ujedno podrazumijeva i malo kulturnog uzdizanja. Stoga, htjela bih vas obavijestiti o skorom dolasku slavne izložbe “Jack Freak Pictures” u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, čiji su autori slavni britansko talijanski tandem Gilbert i George. No za vas koji ne znaju tko su Gilbert i George ,valjalo bi ih predstaviti.Dakle Gilbert Proesch podrijetlom Talijan, rođen1943. i George Passmore Britanac do bola rođen 1942., oboje sa sveučilišnom diplomom u području umjetnosti bave se konceptualnom umjetnošću u kojoj su itekako afirmirani kao avangarda i poptuna originalnost. Privatni i poslovni partneri, komplementarni su u svom umjetničkom izričaju i stvaralaštvu. Read more…
Posted by kaktus on May 18, 2010 in
so called culture. Ok, mislim da ne postoji osoba naše generacije koja u dobi od pet godina naviše nije držala Lego kocke u ruci i igrala se njima . Svakojakih veličina, boja i oblika, predstavljale su nam svijet mašte u koje smo ulazili nakon što smo bili marljivi aritekti i građevinari te sagradili naš idealni svijet. U svojoj okupaciji izložbom o kojoj ću govoriti malo kasnije, naišla sam na fascinantne podatke, a neki od njih su slijedeći: u svijetu se svake sekunde proda sedam Lego setova, da se svaku minutu proizvede oko 36 000 dijelova, a oko 400 milijuna djece i odraslih svaki dan provede u igri sa njima otprilike pet bilijuna sati o.O Read more…
Posted by kaktus on May 9, 2010 in
so called culture. pozdrav! Eto i postanje i sva ova silna komentiranja i ažuriranja blogova se vec opako bliži kraju, pa je s time i tema nekako sve manje, ili se samo teže odlučiti za neke zanimljive.Danas sam nekako nastrojena na materijalna dobra, pa ću o tome i pisati. Tko god kaže da ga sam čin kupovine i imanja nečeg novog ne veseli-LAŽE! Svi mi volimo sebe ponekad razveseliti većom ili omanjom stvari, a u interent eri skoro pa i ne postoje granice kupovanja (prije bismo rekli ograničenja carine -.-). Da se izjasnim, govorim o kupnji preko interenta pomoću određenih stranica namjenjenima upravo tome. To su stranice poput ebaya, amazon.com-a i sl. Ebay mi se učinio zanimljiv kao fenomen globalizacije i svedostupnosti pa sam ga željela malo bolje elaborirati. Pa stoga… Ebay je po svojoj prirodi dioničko društvo bazirano na interent domeni osnovano 1995. godine u San Joseu u SAD-u gdje mu je i danas središte. Njegov otac bio je Pierre Omidyar koji je osnovao stranicu “Auction web” s namjerom da proda pokvareni laser ( i uspio je! Dobio je za njega oko petnaestak dolara). Pa je naš Pierre sa nekolicinom prijatelja koji su btw bili menadžeri malo doradio tu ideju, osimslio kampanju za promociju bredna “ebay” i od 1998.godine postoji www.ebay.com. E sad, menadžeri ko’ menadžeri odlučili su u sav taj koncept unijeti malo natjecateljskog duha i, s njihove strane mogućnost za većim profitom te uveli princip aukcije. Na ebayu postoj tri vrste aukcije:Auction-style – dopušta prodavaču da ponudi jednu ili više stvari za prodaju na određen broj dana.Fixed Price – dopušta prodavaču da punudi jednu ili više stvari na prodaju po “buy it now” cijeni. Kupci koji pristanu platiti tu cijenu automatski “pobjeđuju” na toj aukciji.Dutch Auctions – prodavač može ponuditi dvije ili više identičnih stvari u istoj aukciji. Kupci se mogu natjecati za totalni broj ponuđenih stvari.Na ebayu možete naći doslovno sve, to je kao internet Hrelić ;). No prodaja i reklamiranje nekih stvari poput cigareta, pornografije, oružja i ljudskih organa je ipak zabranjena. Početnici u internet kupovanju pitaju se o sigurnosti ebaya, no on je zapravo poprilično siguran jer koristi paypal sistem plaćanja koji je ujedno i najsigurniji način plaćanja diljem svijeta pa je stoga 99,9% vjerojatnost da ćete na svoj kućni prag dobiti upravo ono što se platili, tj. naručili. Vjerujem da ste se i vi barem jednom našli kako po ebayu tragate za nečim nedostupnim tu u Zagrebu i okolici. A stvar koja me zanima i koju možete uključiti u komentar je odgovor na pitanje jeste li i što kupili na ebayu i za koliko novaca?Kao zaključak i zaokruženje cijele ove teme najbolje će objasniti ova pjesma :http://www.youtube.com/watch?v=YKtlK7sn0JQ Read more…
Posted by kaktus on May 2, 2010 in
1 ne, ne ovo nije još jedna poruka posuta mrtvačkim pjegama i prožeta emo suicidalnim manifestima kao što ste mogli zaključiti iz naslova. Ovaj post posvećen je nečem što je podosta vremena okupiralo moje misli, a vjerujem da se svakome od vas potkrala istovjetna misao. A to je ekonomska kriza koja muči cijeli svijet. Kad kažem cijeli svijet, doslovno mislim cijeli svijet no ne želim vas potcjenjivati to i sami znate a vjerojatno i osjećate u nekim segmentima vašeg života (najviše pate koncerti i i izlasci). No, fokus mojeg posta nije na tome, već na pravim socijalnim marginalcima koji imaju malo veće brige od neplaćenog telefonskog računa- beskućnicima. Naš kapitalizam doživljava sve veće i veće razlike u ljudima koja kao posljedicu ima razvodnjavanje i izumiranje srednje klase. Postoje samo oni koji imaju i koji nemaju, a pogodite koja je skupina u većini. No vjerojatno nas je želja za megalomanijom svjetskih čelnika dovela do toga. No izuzev ove zasad nerješive problematike u koju se zaista ne želim upletati, samo sam ju željela naglasiti mislim da se treba fokusirati na neke lokalnije, no ne manje važne probleme. Prolazeći svakodnevno Branimirovom ulicom, još početkom prvog semestra primjetila sam ustanovu pod imenom “Dobri dom” i salvu ljudi ispred gornje spomenute. Znatiželjna kakva jesam kopkalo me koja je funkcija te zgrade i zašto je toliko ljudi ispred. Otišla sam na internet i saznala. Dobri dom je ustanova namjenjena socijalnoj pomoći onima kojima zatreba. Ostala sam zaprepaštena dok sam pročitala podatak da se dnevno podijeli više od 4 000 obroka a u Hrvatskoj je legitimirano oko petstotinjak beskućnika, i jer je red stvarno bio nezavidno dug, što me potaknulo na daljnje istraživanje. Nigdje nisam uspjela naći konkretne podatke o broju i stanju hrvatskih beskućnika što je ukazivalo na dojam guranja tog problema pod tepih. Tek sam tu i tamo na ponekom portalu uspjela pronaći podatke poput ovih: da su hrvatski beskućnici u glavnini sredovječni muškarci (čak 87% prema istraživanju koje je provedeno 2002.g. na uzorku od 400 ljudi), no da je i posljednje dvije godine enorman porast žena beskućnica. Zašto svi, pa i mi sami okrećemo glavu od toga? Koliko smo puta vidjeli baku kako sjedi na pločniku po zimi i prosi i samo prošli pored nje praveći se da ne postoji jer smo na neki način željeli očuvati svoje ružičaste naočale i ne uznemiravati vlastitu svijest? Ja znam da ja jesam. I nebrojeno mi puta proleti kroz glavu kako bi trebala volontirati i pomoći onima koji nemaju ni za egzistenciju ali me vlastita lijenost uvijek odvrati zbog toga. No ne mislim da nas to čini lošim osobama. Mi smo jednostavno naviknuti na surovu stvarnost, a to se promijeniti neće nikad, jer otkad je svijeta i vijeka ,od tad je i hijerarhijskog poretka. Ubij ili budi ubijen. To se nije promjenilo a niti će. Iako smo se uspravili na dvije noge i ekstremno razvili naš razum, to ne mjenja činjenicu da smo životnje koje se, iako u urbanoj džungli ipak bore za opstanak. Ovim postom nisam ciljala na ljudski moral , aktivizam i za to vezane stvari. Nisam ni pokušala opravdati ljudski konformizam. Ovo je samo misao koja mi se vrtila po glavi dosta vremena i odlučila sam, barem na ovja način doprinjeti barem većoj dozi humanosti, jer beskućnici nisu šudre. Oni imaju svako pravo živjeti kao i mi, degradirani su samo manjkom platežnog sredstva. no njiuhovu ljudskot im nitko ne može osporiti.Za kraj ću vas ostaviti sa sloganom koji me se uistinu dojmio,a stajao je na plakatu Dana volontiranja : Budite promjena koju želite vidjeti. Ne mislim na pridruživanje Vojski spasa, nego na to da ipak ,kad vidite bakicu da prosi ili prodaje neku sitnicu koja je njoj od životne važnosti promislite malo od koje je vama važnosti tih par kuna koje bi joj mogli udjeliti, a od koje njoj.Eto to je to od mene. Nadam se da vas nisam previše udavila i da sam vas ipak potaknula na razmišljanje o našoj a i budućnosti tih ljudi koji će naš, iako mali znak dobrote i pažnje itekako znati cjeniti. Read more…
Posted by kaktus on Apr 22, 2010 in
so called culture. Moda. Nekomu smisao života, nekome način da se izrazi , a nekome niti zadnja rupa na svirali. No, kojega god mišljenja bili ,ne možete ostati ravnodušni na moju današnju temu. Riječ je o Harajuku- stanici u dijelu Tokija koja je modna meka za sve tinejdžere koji se traže u modnom izričaju i žele promovirati svoju hm.. kako da se izrazim.. avangardnost?? Read more…
Posted by kaktus on Apr 8, 2010 in
so called culture. Ovo nije post kao takav već izvršenje kaznene zadaće (weee) koja se, eto, manifestira na našim blogovima. Pa da ne duljim krenimo mi sa osvrtom. U moru članka ovaj me privukao jer bi mogao otkriti kariku koja nedostaje u našoj evoluciji: Read more…
Posted by kaktus on Apr 4, 2010 in
so called culture. Na početku vam svima želim sretan Uskrs i da ne završite na ispumpavanju želuca od silnih šunkica i kolačića :)Ovo je već četvrti post i četvrti tjedan mojeg bloganja. Nadam se da nemate prevelikih zamjerki te da su moje teme barem nekima zanimljive. E sad, u pomanjkanju inspiracije na ovaj post, malo sam lutala po svakojakim stranicama i nisam pronašla ništa inspirativno, zato sam odlučila pisati o nečem s čime se susrećemo svaki dan (barem mi koji idemo dvojkom ili šesticom do voljenog nam FPZG-a, ali i ostali ljudi koji obitavaju u Zagrebu 
). Dakle, riječ je o MUU iliti Muzeju ulične umjetnosti.Za one koji nisu upoznati, da, imamo i to! Riječ je o muzeju koji nema fiksni prostor ili galeriju već je koncipiran kao street art tj. ulična umjetnost..Ulicna/Urbana umjetnost je umjetnost koja, kako joj samo ime govori, nastaje na javnim površinama, a predstavlja sve na ulici što nisu klasični grafiti/tagovi. Najpopularnije tehnike su crteži, šablone, naljepnice, plastike , kolaži i instalacije. Bitna karakteristika ulične umjetnosti je njena prolaznost. Cijeli grad je galerija, a umjetnost postaje dio naše svakodnevnice. Organizatori su neprofitna udruga građana pod imenom Centralna jedinica, osnovana 2009.godine koja je ponukana nedostatkom moderne umjetnosti i street art scene u Hrvatskoj odlučila promijeniti tu sliku i natjerati sve kreativne mozgiće na brainstorming u korist estetike naše metropole.. Prvobitna ideja je ta da postoje tri projekta koja su izložena na raznim dijelovima Zagrebu u trajanju od godinu dana. Prvi projekt je likovno oblikovanje Branimirove ulice , zapravo zida u Branimirovoj ulici. Predloženo je da zid bude oblikovan u obliku murala. Branimirova je ulica bila poprište legalnog uličnog stvaralaštva i to prvi puta 1987. Sada, nakon 23 godine vrijeme je da dobije novi izgled.Drugi projekt je organiziranje pozivnog natjecaja na svjetskoj razini za ure đnje jednog od oronulih gradskih prostora u Zagrebu (npr. tvornice), gdje bi ipak na kratko vrijem MUU preuzeo oblik galerije i pokazivao neke od najimpresivnijih street art radova iz cijelog svijeta. I, na koncu treći projekt pod imenom “Novo lice Novog Zagreba”, koji predstavlja potpunu sintezu umjetnosti i životnog prostora. Jednom godišnje (ciklički) bi se u prostore Novog Zagreba (na nebodere, zgrade, javni prostor) stavljali veliki murali, instalacije i skulpture, što bi unijelo dašak energije u sivoću urbanog prostora i unijeti malo kulture u inače presušenu kulturnu scenu Novog Zagreba a i decentraliziralo staru jezgru te dalo malo fokusa i na novi dio grada. Koliko saznajem sa službene stranice MUUa, sve projekte bit će moguće pratiti upravo na njihovoj web stranici, te se sprema i virtualna inačica muzeja.Da ne zaboravim napomenuti, natječaji za ove projekte su otvoreni, stoga ako u vama čuči mali artista, go for it! Možda ćete imati priliku sudjelovati u jednom od najvećih urbanističkih projekata današnjice 
Za kraj, citiram organizatore: “Na ovaj način umjetnost prestaje biti elitistička i postaje dostupna svima.”evo i linka za fejzbuk grupu u kojoj se nalaze u najmanju ruku dojmljive fotografije :http://www.facebook.com/pages/Zagreb-Croatia/-MUU-Muzej-ulicne-umjetnosti/334086063276?v=wall&ref=ts
Posted by kaktus on Mar 28, 2010 in
so called culture.
Mislim da u današnje vrijeme ne postoji osoba koja nije čula i pogledala barem jedan Burtonov film. Ja osobno kao njegov fan doslovno osjećam dužnost da kažem nešto više o ovom mega uber popularnom redatelju/piscu/slikaru/konceptualnom umjetniku, i time dam svoj mali doprinos u moru podataka o njemu. Dakle Tim Burton, ili točnije Timothy Wiliam Burton, rođen je 1959.godine u Burbanku u Kaliforniji. Uvijek smatran čudakom, od ranog djetinjstva pokazivao je afinitet prema snimanju filmova snimajući iste u svojem malom dvorištu u predgrađu. Kao tinejdžer, dobio je stipendiju Sveučilišta u Kaliforniji za smjer izučavanja animacije, tj. animiranih likova. Nakon što je tamo diplomirao, dobio je posao u Walt Disneyu, gdje je i radio neko vrijeme dok nije shvatio da se želi posvetiti individualnom radu i projektima. Njegova ranija individualna karijera temeljila se na interpretacijama već poznatih klasičnih crtića, ali sa daškom njegove bizarnosti (kung fu Ivica i Marica i slični uratci)
Read more…
Posted by kaktus on Mar 21, 2010 in
so called culture. Početkom dvadesetog stoljeća ljudski rod dobio je potrebu da prekine vezu s tradicijom i učini nešto radikalno. Kako u umjetnosti, tako i u glazbi. U sklopu toga razvio se novi zvuk, kojim više nije upravljao čovjek, već stroj. U ovom postu ukratko ću opisati jedan od društvenih fenomena nastao u sklopu elektronske glazbe, a to je rave.No, za početak mala uvertirica u elektronsku glazbu. Da sad krenem objašnjavati koliko ima pravaca i podpravaca trajalo bi zauvijek a i uostalom granice nekih žanrova toliko su tanke, čak i neprepoznatljive. Naravno, većina glazbenika eksperimentira i sintetizira zvukove raznih žanrova tako da nitko nemože tvrditi da je elektronika jednolična. Mala digresija: SCOOTER NIJE SVE ŠTO POSTOJI OD TECHNO GLAZBE.FUJ TO! Elektronskoj glazbi posvetilo se više pažnje nakon Drugog svjetskog rata. Ljudi željni eksperimentiranja koji su modificirali instrumente kako bi dobili novi zvuk ,npr. Karl Stockhausen i većina glazbenika njegove ere ostali su zapanjeni simultanošću klimaksa zvuka koju su postigli. Sviđala im se moć koju taj zvuk posjeduje i kako on djeluje na ljude. Šezdesete i sedamdesete godine, izum sintisajzera , funk i disco, Reichov mnimalizam, sve je to nagovještalo neke od elektronskih žanrova današnjice (d’n'b, house, dub, proggresive house, acid house , gabba, psy trance and so on)… Da ne duljim u osamdesetim godinama nastao je rave, doživljen kao čista ljubav, sreća i jedinstvo.Rave je po svojoj strogoj definiciji opisan kao plesni party mladih,na kojem se pušta isključivo elektronska glazba, uobičajno na nekom velikom prostranom mjestu poput napuštenih tvornica, skladišta, preko livada, plaža.. Naziv “rave” potječe iz Londona točnije Londona pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Termin “rave” označavao je razuzdane boemske zabave, pa je eto, rejverima to očito bilo vrlo catchy za preuzeti. Nastao kao produkt megalomanske ekspanzije elektronske glazbe čija je ideja bila sinteza i jedinstvo isformulirala se parola rave-a, a to je svima poznati P.L.U.R., koji označava peace, love, unity, respect. Temeljna ideja P.L.U.R.-a bila je postići jedinstven osjećaj zajedništva , a to se postizalo plesom kao terpaijom protiv stresa i briga te postizanja višeg stanja svijesti. Takorečeno, neke od kolijevki rave partya bile su Ibiza, Velika Britanija, Detroit i Njemačka. To su mjesta odakle je rave kao subkulturni pravac dalje širio svoje hobotničine pipke. Većina rave partya bila je ilegalna zbog zlouporabe droga koje su korištene kako bi povećale intenzitet cijelog doživljaja, glazbe i lightshow projekcije. Radi ne pripadanja mainstream kulturi, pomalo čudnim načinom oblačenja( kombinacije jarkih boja i sintetičkih materijala) te radikalnim načinom zabave, rejveri su nazivani hipijima novog doba. Malo pomalo, cijeli svijet je prihvatio P.L.U.R. ideju i elektronika je postala sastavni dio svjetske glazbene scene. Danas u novom mileniju, vremenu postmodernizma, postoji i hibridizirani potomci rave kulture, kao što je nu rave, koji je, usudila bi se reći sofsticiraniji oblik old school ravea, sa malom sporijom i kompleksnijom glazbom, no ideja same srži nije različita. Još uvijek se sve temelji na good clean fun! Eto ,nadam se da vas nisam ubila u pojam i da vas je ovo bar malo zaintrigiralo da posjetite neki od elektronskih partya. Izbora ima uistinu puno.
