Posted by kaktus on May 28, 2010 in
so called culture. Kako svemu lijepom dođe kraj tako je došao kraj ovome semestru pa time i kraj kolegija “Novi mediji” iz kojeg nam je zadan ovaj zadatak vođenja bloga. Naime, ovaj je post zadnji obavezni, i to deseti po redu . Moram priznati da sam se dugo nećkala oko tema jer sam shvatila da se zapravo u svakoj sitnici krije dobra priča koja uz pravu interpretaciju može biti itekako dobro “odrađena”. Isitna i bog, samoj mi nikada ne bi palo na pamet pisati blog, jer sama definicija bloga, kao online dnevnika nije me pretjerano zapanjivala. No, kad sam počela blogati, moje mišljenje evoluiralo je jer sam počela gledati blog kao medij kroz koji mi se otvara novi način saznavanja za neke od genijalnih ljudskih umotvorina, domišljatih pričica i stručnih članaka. Naravno, pošto je internet slobodan medij i doslovno svatko tko umije čitati može na njemu objavljivati, blogovi su prepuni emo curica koji više ne mogu nastaviti, ali u stranicama napravljenim kako bi kategorizirale blogove jednostavno učine distinkciju i možete se orijetnirati na vaše preferencije i područja zanimanja. Read more…
Posted by kaktus on May 24, 2010 in
so called culture. U ovim predispitnim danima koristim svaki dio slobodnog vremena kako bi isplanirala svoje buduće slobodno vrijeme. Zvuči čudno ali eto, nakon ovog prvog vala ispita i kolovija želim svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način a to ujedno podrazumijeva i malo kulturnog uzdizanja. Stoga, htjela bih vas obavijestiti o skorom dolasku slavne izložbe “Jack Freak Pictures” u Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, čiji su autori slavni britansko talijanski tandem Gilbert i George. No za vas koji ne znaju tko su Gilbert i George ,valjalo bi ih predstaviti.Dakle Gilbert Proesch podrijetlom Talijan, rođen1943. i George Passmore Britanac do bola rođen 1942., oboje sa sveučilišnom diplomom u području umjetnosti bave se konceptualnom umjetnošću u kojoj su itekako afirmirani kao avangarda i poptuna originalnost. Privatni i poslovni partneri, komplementarni su u svom umjetničkom izričaju i stvaralaštvu. Read more…
Posted by kaktus on May 18, 2010 in
so called culture. Ok, mislim da ne postoji osoba naše generacije koja u dobi od pet godina naviše nije držala Lego kocke u ruci i igrala se njima . Svakojakih veličina, boja i oblika, predstavljale su nam svijet mašte u koje smo ulazili nakon što smo bili marljivi aritekti i građevinari te sagradili naš idealni svijet. U svojoj okupaciji izložbom o kojoj ću govoriti malo kasnije, naišla sam na fascinantne podatke, a neki od njih su slijedeći: u svijetu se svake sekunde proda sedam Lego setova, da se svaku minutu proizvede oko 36 000 dijelova, a oko 400 milijuna djece i odraslih svaki dan provede u igri sa njima otprilike pet bilijuna sati o.O Read more…
Posted by kaktus on May 9, 2010 in
so called culture. pozdrav! Eto i postanje i sva ova silna komentiranja i ažuriranja blogova se vec opako bliži kraju, pa je s time i tema nekako sve manje, ili se samo teže odlučiti za neke zanimljive.Danas sam nekako nastrojena na materijalna dobra, pa ću o tome i pisati. Tko god kaže da ga sam čin kupovine i imanja nečeg novog ne veseli-LAŽE! Svi mi volimo sebe ponekad razveseliti većom ili omanjom stvari, a u interent eri skoro pa i ne postoje granice kupovanja (prije bismo rekli ograničenja carine -.-). Da se izjasnim, govorim o kupnji preko interenta pomoću određenih stranica namjenjenima upravo tome. To su stranice poput ebaya, amazon.com-a i sl. Ebay mi se učinio zanimljiv kao fenomen globalizacije i svedostupnosti pa sam ga željela malo bolje elaborirati. Pa stoga… Ebay je po svojoj prirodi dioničko društvo bazirano na interent domeni osnovano 1995. godine u San Joseu u SAD-u gdje mu je i danas središte. Njegov otac bio je Pierre Omidyar koji je osnovao stranicu “Auction web” s namjerom da proda pokvareni laser ( i uspio je! Dobio je za njega oko petnaestak dolara). Pa je naš Pierre sa nekolicinom prijatelja koji su btw bili menadžeri malo doradio tu ideju, osimslio kampanju za promociju bredna “ebay” i od 1998.godine postoji www.ebay.com. E sad, menadžeri ko’ menadžeri odlučili su u sav taj koncept unijeti malo natjecateljskog duha i, s njihove strane mogućnost za većim profitom te uveli princip aukcije. Na ebayu postoj tri vrste aukcije:Auction-style – dopušta prodavaču da ponudi jednu ili više stvari za prodaju na određen broj dana.Fixed Price – dopušta prodavaču da punudi jednu ili više stvari na prodaju po “buy it now” cijeni. Kupci koji pristanu platiti tu cijenu automatski “pobjeđuju” na toj aukciji.Dutch Auctions – prodavač može ponuditi dvije ili više identičnih stvari u istoj aukciji. Kupci se mogu natjecati za totalni broj ponuđenih stvari.Na ebayu možete naći doslovno sve, to je kao internet Hrelić ;). No prodaja i reklamiranje nekih stvari poput cigareta, pornografije, oružja i ljudskih organa je ipak zabranjena. Početnici u internet kupovanju pitaju se o sigurnosti ebaya, no on je zapravo poprilično siguran jer koristi paypal sistem plaćanja koji je ujedno i najsigurniji način plaćanja diljem svijeta pa je stoga 99,9% vjerojatnost da ćete na svoj kućni prag dobiti upravo ono što se platili, tj. naručili. Vjerujem da ste se i vi barem jednom našli kako po ebayu tragate za nečim nedostupnim tu u Zagrebu i okolici. A stvar koja me zanima i koju možete uključiti u komentar je odgovor na pitanje jeste li i što kupili na ebayu i za koliko novaca?Kao zaključak i zaokruženje cijele ove teme najbolje će objasniti ova pjesma :http://www.youtube.com/watch?v=YKtlK7sn0JQ Read more…
Posted by kaktus on May 2, 2010 in
1 ne, ne ovo nije još jedna poruka posuta mrtvačkim pjegama i prožeta emo suicidalnim manifestima kao što ste mogli zaključiti iz naslova. Ovaj post posvećen je nečem što je podosta vremena okupiralo moje misli, a vjerujem da se svakome od vas potkrala istovjetna misao. A to je ekonomska kriza koja muči cijeli svijet. Kad kažem cijeli svijet, doslovno mislim cijeli svijet no ne želim vas potcjenjivati to i sami znate a vjerojatno i osjećate u nekim segmentima vašeg života (najviše pate koncerti i i izlasci). No, fokus mojeg posta nije na tome, već na pravim socijalnim marginalcima koji imaju malo veće brige od neplaćenog telefonskog računa- beskućnicima. Naš kapitalizam doživljava sve veće i veće razlike u ljudima koja kao posljedicu ima razvodnjavanje i izumiranje srednje klase. Postoje samo oni koji imaju i koji nemaju, a pogodite koja je skupina u većini. No vjerojatno nas je želja za megalomanijom svjetskih čelnika dovela do toga. No izuzev ove zasad nerješive problematike u koju se zaista ne želim upletati, samo sam ju željela naglasiti mislim da se treba fokusirati na neke lokalnije, no ne manje važne probleme. Prolazeći svakodnevno Branimirovom ulicom, još početkom prvog semestra primjetila sam ustanovu pod imenom “Dobri dom” i salvu ljudi ispred gornje spomenute. Znatiželjna kakva jesam kopkalo me koja je funkcija te zgrade i zašto je toliko ljudi ispred. Otišla sam na internet i saznala. Dobri dom je ustanova namjenjena socijalnoj pomoći onima kojima zatreba. Ostala sam zaprepaštena dok sam pročitala podatak da se dnevno podijeli više od 4 000 obroka a u Hrvatskoj je legitimirano oko petstotinjak beskućnika, i jer je red stvarno bio nezavidno dug, što me potaknulo na daljnje istraživanje. Nigdje nisam uspjela naći konkretne podatke o broju i stanju hrvatskih beskućnika što je ukazivalo na dojam guranja tog problema pod tepih. Tek sam tu i tamo na ponekom portalu uspjela pronaći podatke poput ovih: da su hrvatski beskućnici u glavnini sredovječni muškarci (čak 87% prema istraživanju koje je provedeno 2002.g. na uzorku od 400 ljudi), no da je i posljednje dvije godine enorman porast žena beskućnica. Zašto svi, pa i mi sami okrećemo glavu od toga? Koliko smo puta vidjeli baku kako sjedi na pločniku po zimi i prosi i samo prošli pored nje praveći se da ne postoji jer smo na neki način željeli očuvati svoje ružičaste naočale i ne uznemiravati vlastitu svijest? Ja znam da ja jesam. I nebrojeno mi puta proleti kroz glavu kako bi trebala volontirati i pomoći onima koji nemaju ni za egzistenciju ali me vlastita lijenost uvijek odvrati zbog toga. No ne mislim da nas to čini lošim osobama. Mi smo jednostavno naviknuti na surovu stvarnost, a to se promijeniti neće nikad, jer otkad je svijeta i vijeka ,od tad je i hijerarhijskog poretka. Ubij ili budi ubijen. To se nije promjenilo a niti će. Iako smo se uspravili na dvije noge i ekstremno razvili naš razum, to ne mjenja činjenicu da smo životnje koje se, iako u urbanoj džungli ipak bore za opstanak. Ovim postom nisam ciljala na ljudski moral , aktivizam i za to vezane stvari. Nisam ni pokušala opravdati ljudski konformizam. Ovo je samo misao koja mi se vrtila po glavi dosta vremena i odlučila sam, barem na ovja način doprinjeti barem većoj dozi humanosti, jer beskućnici nisu šudre. Oni imaju svako pravo živjeti kao i mi, degradirani su samo manjkom platežnog sredstva. no njiuhovu ljudskot im nitko ne može osporiti.Za kraj ću vas ostaviti sa sloganom koji me se uistinu dojmio,a stajao je na plakatu Dana volontiranja : Budite promjena koju želite vidjeti. Ne mislim na pridruživanje Vojski spasa, nego na to da ipak ,kad vidite bakicu da prosi ili prodaje neku sitnicu koja je njoj od životne važnosti promislite malo od koje je vama važnosti tih par kuna koje bi joj mogli udjeliti, a od koje njoj.Eto to je to od mene. Nadam se da vas nisam previše udavila i da sam vas ipak potaknula na razmišljanje o našoj a i budućnosti tih ljudi koji će naš, iako mali znak dobrote i pažnje itekako znati cjeniti. Read more…